Ultimate magazine theme for WordPress.

Zašto je sportski novinar iz Ruande pobjegao iz kuće

0

Izvještavanje o sportu u Ruandi, koja je ove sedmice domaćin okupljanja šefova država Commonwealtha, obično se smatra jednim od najsigurnijih ritmova za novinare, ali za Prudence Nsengumukizu je stalni strah od nezadovoljstva nekome na vlasti postao preveliki.

Nakon što je prošle godine završio jednomjesečnu novinarsku rezidenciju u Kraljevskom muzeju za centralnu Afriku u Belgiji, 33-godišnjak je ostao kao tražilac azila u bivšoj kolonijalnoj sili.

To nije bila odluka koju je olako donio – jer se sada boji da će ga progoniti agenti vlade predsjednika Paula Kagamea, za koju se zna da je meta kritičara u inostranstvu.

Kada razgovaramo, on ne želi da otkriva previše o svojoj lokaciji.

“Znate kako rade službe sigurnosti iz Kigalija. Imaju ljude svuda. Mogu vam reći gdje sam sada i istog dana mogu doći do mene”, smije se nervozno.

On sada radi za web stranicu koju vodi dijaspora koja je kritična prema vladi, jednu od desetak web stranica blokiranih u Ruandi.

Lokalni sajt povezan sa vladom ga je od tada optužio za “kukavičluk” i “zadržavanje za život ocrnjivanjem zemlje koja vam je dala mleko”, upozoravajući da je “to takođe izdaja i niko ne izdaje Ruandu i nema sreće”.

Sportski voditelj je radio u provladinoj medijskoj firmi, čiji je jedan od dioničara, vjeruje osoblje, vojska.

Sportsko pokrivanje dominira eterom u Ruandi – ovo je posljednja etapa Tour du Rwanda u februaru

Dao je primjer kako čak i fudbalska priča može uvaliti u nevolju. Godine 2019. APR FC u vlasništvu vojske, rekorder u premijerskoj ligi zemlje, otpustio je 16 igrača zbog lošeg učinka – nešto što je Nsengumukiza želio istražiti koristeći svoju pravnu pozadinu kao diplomirani pravnik.

“Namjeravao sam da intervjuišem advokata i istražim odredbe zakona [for the players]… Ali ideja je odbačena na jutarnjem redakcijskom sastanku, a urednici su tvrdili da neće biti dobro prihvaćena.”

Grupa za kampanju Human Rights Watch dokumentovala je koliko se malo slobode govora toleriše u Ruandi, citirajući u nedavnom izvještaju da je najmanje osam YouTubera za koje se smatra da su kritični prema vladi procesuirano tokom prošle godine.

Ovo uključuje sedmogodišnju zatvorsku kaznu za Dieudonnéa Niyonsenga, popularno poznatog kao “Cyuma Hassan”, koji je snimio stanovnike kako ih vojnici nasilno protjeruju tokom čišćenja sirotinjske četvrti. Jedna od optužbi s kojom se suočio bila je i “ponižavanje državnih organa i osoba zaduženih za javne službe”.

Njegov kanal Ishema TV, koji više nije dostupan na YouTube-u, postao je popularan kada je 2020. pratio sahranu gospel pjevača Kizita Mihigoa i primijetio povrede lica na lešu.

Činilo se da je to u suprotnosti sa zvaničnom verzijom smrti aktiviste za mir i pomirenje – da je sebi oduzeo život dok je bio u policijskoj ćeliji nekoliko dana nakon što je uhapšen pokušavajući pobjeći iz zemlje.

Hvaljena knjiga Loše vijesti Anjana Sundarama odražava ovu represiju, navodeći oko 60 novinara koji su fizički napadnuti, uhapšeni, ubijeni ili prisiljeni da pobjegnu nakon što su kritizirali vladu Ruande između 1995. i 2014. godine.

Jedan od takvih novinara je 39-godišnji Eleneus Akanga, koji je radio za provladin list New Times, a prijavio se i za Associated Press i Reuters. Njegov put do statusa izbjeglice u Velikoj Britaniji započeo je 2007. godine nakon što su neki lokalni novinari napadnuti.

“Sjeo sam sa svojim urednikom i rekao: ‘Moramo otkriti ko tuče te ljude jer su ti novinari tvrdili da su ih tukli vladini agenti'”, rekao je on za BBC.

"Znam koliko strašno može biti kada zaista nekud bježiš i nadaš se da ćeš dobiti neku vrstu utočišta u zemlji koju si izabrao"", Izvor: Eleneus Akanga, Opis izvora: Bivši novinar iz Ruande sada se nastanio u Velika Britanija, Slika: Posada RNLI i službenici britanske službe za imigraciju u Kentu pomogli su migrantima da siđu iz čamca za spašavanje - 2021.

“Znam koliko strašno može biti kada zaista bježiš negdje i nadaš se da ćeš dobiti neku vrstu utočišta u zemlji koju si izabrao””, Izvor: Eleneus Akanga, Opis izvora: Bivši novinar iz Ruande sada se nastanio u Velikoj Britaniji, Slika: Posada RNLI i službenici britanske službe za imigraciju u Kentu pomogli su migrantima da siđu iz čamca za spašavanje – 2021.

Dogovoreno je da on to može prijaviti – ali nakon toga, predsjednikov ured je zatražio njegovu smjenu “zbog očiglednog autorstva priče koja je nastojala staviti Ruandu na loš glas kod njenih razvojnih partnera”.

Nakon što je dobio otkaz, Akanga je pokušao da osnuje regionalne novine Weekly Post, ali njegovo prvo izdanje je zaplijenjeno i oduzeta mu je licenca. Prijatelj ga je obavestio da je njegovo hapšenje neizbežno – zbog sumnje da je špijun – i uspeo je da pobegne. Petnaest godina kasnije, sada je britanski državljanin i advokat.

“Da budem pošten, nisam imao nikakve posebne prijetnje u Velikoj Britaniji. Ali i dalje poduzimam mjere opreza ako moram i… izbjegavam neke od područja za koje smatram da su ih zauzeli neki ruandski agenti.”

I ne uspijeva shvatiti zašto Velika Britanija – zemlja koja ga je primila kao tražioca azila – šalje one kojima je potrebna podrška u mjesto sa zapaženim lošim stanjem ljudskih prava, prema kontroverznom planu za azil u Ruandi.

“Mislim da je to bizarna politika. Znam koliko zastrašujuće može biti kada stvarno bježiš negdje i nadaš se da ćeš dobiti neku vrstu utočišta u zemlji koju si izabrao.”

Vlada Ruande insistira na tome da sporazum s Ujedinjenim Kraljevstvom nudi rješenje za ilegalnu migraciju, pružajući ljudima sigurnost i mogućnosti.

Također dosljedno odbacuje zabrinutost u vezi sa svojim stanjem ljudskih prava, rekavši da Ruandi niko ne može držati predavanja na tu temu, dodajući da ima poštene i transparentne sisteme – i da nikada nije službeno komentirao slučajeve Nsengumukize i Akange.

Commonwealth je pozvan da djeluje

Za belgijskog politikologa prof. Filipa Reyntjensa, jednog od vodećih stručnjaka za regiju Velikih jezera, iskustva Nsengumukize i Akange odražavaju ono što on naziva “dvije Ruande”.

Jedan je dobar u upravljanju stranom pomoći, suzbija korupciju i dobro radi na tehnokratskom nivou u poređenju s drugim afričkim zemljama.

„Ali s druge strane… suočeni ste sa neravnopravnim terenima za igru, [a] de facto jednostranačka država, ogromna ograničenja slobode izražavanja i slobode štampe, nezakonita i proizvoljna hapšenja, nestanci, pa čak i progoni protivnika preko granica Ruande”, rekao je za BBC.

13-godišnji dječak kosi travu da nahrani krave svojih roditelja, u okrugu Rulindo, sjeverna provincija Ruande - novembar 2020.

Poljoprivreda ostaje glavni oslonac ekonomije Ruande

Prva Ruanda je ono što impresionira nacije donatore, koje je vide kao uspješnu priču za njenih 13 miliona stanovnika, iako je i dalje jedna od 25 najsiromašnijih zemalja na svijetu.

Ruandi je dozvoljeno da se pridruži Commonwealthu 2009. godine, uprkos tome što je grupa osnovana za odbranu ljudskih prava u zemljama članicama izrazila zabrinutost. Nadali su se da će njeno članstvo donijeti promjenu.

“Ali to se sigurno nije poboljšalo tokom vremena. Ako ništa drugo, danas je gore nego kada se Ruanda pridružila Commonwealthu”, kaže profesor Reyntjens, citirajući ovogodišnji izvještaj američke grupe za ljudska prava Freedom House koji Ruandu klasificira kao “neslobodnu”, uz ukupna ocjena 22/100.

Godine 2014. čak je i BBC Kinyarwanda – koji je prvobitno osnovan nakon genocida 1994. kao usluga spasa – zabranjen (i ostaje isključen) na FM-u nakon dokumentarca BBC Two koji osporava zvaničnu verziju genocida.

Agencija UN-a za izbjeglice kaže da je trenutno 287.000 Ruandana registrirano kao izbjeglice širom svijeta – iako ističe da je to samo dio onih koji žive izvan zemlje.

Uoči sastanka šefova vlada Commonwealtha (Chogm), 24 međunarodne grupe civilnog društva napisale su otvoreno pismo upozoravajući da šutnja Komonvelta o stanju ljudskih prava u Ruandi rizikuje da potkopa mandat organizacije za ljudska prava.

Commonwealth nije komentarisao ovo – niti je odgovorio na zahtjeve BBC-a za komentar zašto je odlučio održati sastanak u glavnom gradu Ruande, Kigaliju.

Profesor Reyntjens sugerira da neuspjeh međunarodne zajednice da zaustavi 100-dnevni genocid, kada je poginulo oko 800.000 ljudi, igra ulogu u ovoj povučenosti.

“Ovaj osjećaj krivice je u potpunosti iskorišten od strane režima u Kigaliju. Svaki put kada dođe do kritike onoga što se dešava u Ruandi, oni će reći: ‘Gdje ste bili 1994.’.”

Žene drže svijeće tokom noćnog bdjenja i molitve na stadionu Amahoro u sklopu 25. komemoracije genocida 1994. u Kigaliju, Ruanda - 7. april 2019.

Događaji se održavaju svakog aprila u znak sjećanja na poginule u genocidu

I dok se zemlja sada čini mirnom, akademik upozorava da su ogorčenost i temeljna frustracija polako nastajali u posljednjih 25 godina.

Prema prošlosedmičnom istraživanju mladih u Africi, ljudi u Ruandi su imali najpozitivniji ukupni pogled na 15 anketiranih zemalja, sa 60% ljudi koji su izrazili povjerenje u budućnost. Međutim, ovo i dalje ostavlja 40% intervjuisanih da osjeća da zemlja ide u pogrešnom smjeru, a više njih se možda oklevalo da otvoreno kritikuje vladu.

To je nešto sa čime se Nsengumukiza ne može više složiti.

„Ne nameravam da ćutim“, kaže on. Za njega Belgija nije dom i želio bi se jednog dana vratiti u Ruandu – ako to postane bezbedno.

Možda će vas zanimati i:


Izvor: news.yahoo.com


Pratite nas na Facebook-u | Twitter-u | YouTube-u

WPAP (636)

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More