Ukrajinska kontraofanziva je u zastoju. Zapad se mora pripremiti za poniženje

Vrijeme ističe Ukrajini. Nakon 18 mjeseci rata, više nije pitanje hoće li zapadni savez posustati, već kada. Od samog početka, uprkos tome što su pravili mnogo pravih zvukova i isporučivali nešto vojnog hardvera, Francuska i Nemačka su, posebno, bile nevoljni partneri. Činilo se da su njihovi lideri često više zabrinuti za pronalaženje „izlazne rampe“ za Putina nego za izbacivanje njegovih snaga iz Ukrajine. Pored zavisnosti od ruske energije, pacifistički instinkt među zapadnoevropskim političkim klasama doveo je do zanemarivanja njihovih oružanih snaga i odgovarajućeg straha od eskalacije.

Kao davalac lavovskog dijela podrške Ukrajini, Sjedinjene Američke Države su glavni u ovom ratu. Ipak, od najranijih dana, i predsjednik Bajden je vukao za petama, dajući otprilike dovoljno vojne pomoći da se Ukrajina nastavi boriti, ali namjerno ne toliko da omogući pobjedu.

Poput njegovih zapadnoevropskih saveznika, Bajdena su uspješno odvratile Putinove prazne prijetnje da će proširiti rat. Slaba zabrinutost zbog provociranja Putina objašnjava njegov neuspjeh da obezbijedi hitno potrebno oružje, uključujući borbene avione i rakete dugog dometa, kao i njegov tvrdoglavi otpor protiv članstva Ukrajine u NATO-u.

Ankete i u Evropi i u SAD-u pokazuju da javna podrška vojnoj pomoći Kijevu nestaje, a jedno nedavno istraživanje pokazuje da je manje od 50 posto Amerikanaca za dodatno finansiranje. Ovo barem djelomično odražava spor napredak u kontraofanzivi Ukrajine, koja je do sada imala samo ograničene rezultate.

Zapadni vojni analitičari i mediji izgradili su očekivanja da će Kijev ovog ljeta ponoviti svoje upečatljive pobjede iz prošle jeseni kod Harkova i Hersona. Sada se ljudi pitaju koliko će dobiti za svoj novac i da li će značajna ulaganja njihovih zemalja ikada postići nešto konkretno.

Također raste zabrinutost zbog ukrajinske korupcije, pojačana onim glasovima koji se protive angažmanu Amerike u Evropi iz drugih razloga. Problemi s korupcijom se moraju pozabaviti, ali oni ne nadmašuju preovlađujući strateški interes Zapada da spriječi rusku pobjedu.

Zelenski očito prepoznaje nadolazeću tačku u podršci Zapada, a njegove nedavne akcije mogu ukazivati ​​na određeni stepen uzbune. On je, na primjer, zatvorio navodno korumpiranog tajkuna i bivšeg guvernera pokrajine Igora Kolomojskog, dugogodišnjeg saveznika i pristalica. On je smijenio ministra odbrane Oleksija Reznikova na vrhuncu rata, opet zbog optužbi za korupciju. Ovo posljednje može signalizirati nadolazeću promjenu ukrajinske vojne strategije.

Ništa od ovoga neće napraviti bitnu razliku. Nijedno strateško prilagođavanje ne može preokrenuti rat bez dramatično povećane vojne pomoći. I bez obzira da li se korupcija uhvati u koštac ili ne, Olaf Scholz, Emmanuel Macron i, što je najvažnije, Bajden će vršiti pritisak na Kijev da se pomiri, prije ili kasnije. Bajden je to prorekao prošlog ljeta, kada je napisao da SAD naoružava Ukrajinu ne da bi pobijedila rusku agresiju, već da bi se “borila na bojnom polju i bila u najjačoj mogućoj poziciji za pregovaračkim stolom”. Putin će vjerovatno igrati s loptom – iako je to daleko od sigurnog – samo pod uslovom da zadrži ukrajinsku teritoriju koju je ilegalno anektirao, a članstvo Ukrajine u NATO-u je trajno isključeno.

To bi očigledno bila katastrofa za Ukrajinu, ali bi to bio i poraz za NATO. Za Putina bi to bila pobjeda koja bi podstakla dalju agresiju protiv Ukrajine i Zapada u narednim godinama.

Ako se išta poput ovog scenarija odigra, poniženom Zapadu će biti potrebna snažna strategija za ograničavanje štete. To bi uključivalo jačanje NATO snaga, čemu se još uvijek nije ozbiljno pristupilo s obje strane Atlantika. Nema naznaka, na primjer, da Njemačka planira da postigne minimalnu potrošnju NATO-a na odbranu od 2 posto BDP-a, uprkos obećanjima. Ujedinjeno Kraljevstvo nastavlja sa daljnjim rezovima u svojoj malobrojnoj vojsci.

Drugi dio bi bio nastavak ekonomskog rata protiv oslabljene ruske ekonomije, kako bi se naglasila cijena vođenja agresivnog rata i potkopala sposobnost Moskve da se ponovo naoruža. Ovo je veoma problematično. Nema sumnje da bi bilo kakav mirovni sporazum podrazumijevao ukidanje sankcija, pa su potrebna maštovitija sredstva za gušenje ruske ratne ekonomije. Zabrana isporuke oružja iz Irana i Sjeverne Koreje – koje obje predstavljaju ozbiljnu prijetnju Zapadu – treba ozbiljno istražiti.

Još jedan važan put je da zapadne države sponzorišu građansku tužbu protiv zamrznute ruske imovine, koja trenutno iznosi oko 600 milijardi funti globalno. Primer za to je trenutni napor britanske neprofitne inicijative PayBack4Ukraine, koja nastoji da zapleni imovinu putem sudova kako bi finansirala reparacije za žrtve Putinove agresije. Ovaj oblik „zakona“ mogao bi da promeni igru ​​u odsecanju krila Rusiji i takođe bi poslao jasan signal protiv buduće agresije državama kao što su Kina i Iran. Ali potreban je strateški pristup, kao što je uspostavljanje međunarodnog suda posebno posvećenog takvim parnicama. Da bi se maksimizirao učinak u slučaju ukidanja sankcija, ovo treba postaviti prije bilo kakvih mirovnih pregovora.

Ako Zapad ne može pronaći okosnicu da pomogne Ukrajini da zaustavi rusko zauzimanje njene teritorije, onda mora planirati odlučne mjere za dan poslije, umjesto da jednostavno ponavlja greške koje su uslijedile nakon Putinovog otimanja Krima 2014. dovela direktno do invazije 2022.

Pukovnik Richard Kemp je bivši oficir britanske vojske

Proširite svoje vidike nagrađivanim britanskim novinarstvom. Isprobajte The Telegraph besplatno 1 mjesec, a zatim uživajte u jednoj godini za samo 9 USD uz našu ekskluzivnu ponudu za SAD.