Počela je trogodišnja bitka za dušu francuske ljevice

Na godišnjem festivalu Komunističke partije, La Fête de la Humanité, tokom vikenda, jedan od najsvježijih i najpoštenijih lidera francuske ljevice, François Ruffin, zviždan je i izviždan.

Mlade pristalice lidera tvrdoljevice Jean-Luc Mélenchona (koji nije ni osvježavajući ni pošten) uzeli su izuzetak od Ruffinovih napada na gurua/vrhovnog vođu/duhovnog vodiča/jedinog vlasnika La France Insoumise (Francuska Nepokorna).

Nakon što je Ruffin objasnio zašto je raskinuo s Mélenchonom, zamjenik LFI-a je ohrabrio mladu publiku da pjeva italijansku antirasističku himnu “Siamo tutti antifascisti” (Svi smo mi antifašisti)

Ruffin nije fašista. On je jedan od rijetkih ljevičarskih lidera u Francuskoj koji brine zbog sve većeg prebjega bijele, provincijske radničke klase na krajnju desnicu.

Oglas

Melenšon je, žali se Rufin, siromašnije, provincijske, bele glasače otpisao kao „smrdljive, alkoholisane, gojazne i rasističke“. On vjeruje da ljevica može pobijediti samo apelirajući na mirisne, mlade, antikapitaliste srednje klase, radikalne zelene i multi-rasno stanovništvo u predgrađima francuskih gradova.

Tokom anti-Macron demonstracija 7. septembra, Mélenchona je snimio TV program Quotidien kako kaže: “Moramo mobilizirati mlade ljude i “popularne četvrti” (višerasna predgrađa). Sve ostalo, zaboravi. Gubimo svoje vrijeme.”

Ruffin vjeruje, au suprotnom, da se ljevica ne može nadati povratku moći ili moralnog autoriteta u Francuskoj osim ako ponovo ne osvoji bijelu, radničku klasu od Marine Le Pen.

U intervjuu za Le Monde ovog mjeseca, rekao je: „Gubitak radničke klase je veoma štetan za ljevicu. Ne gubimo samo glasove, gubimo svoju dušu.”

Ruffin, 48, razišao se sa Mélenchonovom LFI – “Nisam više mogao disati” – između dva kruga izbora od juna do jula. On je novinar i filmski stvaralac koji je postao političar – jedna od rijetkih političkih ličnosti u Francuskoj sa smislom za humor. Uskoro izlazi novi dokumentarac pod nazivom: “Možemo li rehabilitirati bogate?”.

Planira li se Ruffin kandidirati za predsjednika 2027. Vjerovatno.

Može li uspjeti? Verovatno ne.

Ruffin može nasmejati ljude. On podstiče ljude da razmišljaju. Nedostaje mu suštinski alat – politička partija. Tako je, doduše, učinio i Emmanuel Macron, kada je započeo solo karijeru 2016. (Zanimljiva činjenica: kao tinejdžeri njih dvoje su pohađali istu školu u Amiensu.)

Mélenchon, koji ima 73 godine prošlog mjeseca, definitivno planira da se ponovo kandiduje, iako je jednom obećao da neće. Njegova strategija poslednjih nedelja – insistiranje na tome da je levica „pobedila” na izborima od juna do jula sa jednom trećinom poslaničkih mesta; odbijanje svih ozbiljnih pregovora o radikalnom programu navodno ujedinjene ljevice – značilo je stvaranje haosa, a ne kompromisa.

Time što će državu učiniti neupravljivom, Mélenchon se očigledno nada da će diskreditovati svu mejnstrim politiku levice, desnice i centra i organizovati drugi krug predsedničkog izbora 2027. između sebe i Marine Le Pen. Možda se čak nada da će natjerati Makrona da podnese ostavku i potaknuti izbore.

Mélenchon se pojavio kao najjači kandidat ljevice u prvom krugu na izborima 2017. i 2022. godine, dva puta ponizivši Socijalističku partiju lijevog centra kojoj je nekada pripadao. Njegovi poručnici sada vode kampanju za neku vrstu primarne mašinerije za instaliranje “jedinstvenog lijevog kandidata” (tj. Mélenchona) 2027. (ili ranije).

Oglas

Malo je vjerovatno da će se to dogoditi. Savez četiri glavne ljevice (LFI, Socijalisti, Zeleni, Komunisti) Novi narodni front zauzeo je tijesno vrh u anketama kada su se ujedinili za izbore od juna do jula. To ne znači, čak i ako oronuli savez opstane, da će se ujediniti iza jednog kandidata 2027. godine.

Na nivou rukovodstva, nekada moćni socijalisti su i dalje pod Mélenchonovom čarolijom. No, socijaldemokratsko-pragmatično krilo stranke, diskreditirano sukobima i neuspjesima predsjedništva Françoisa Hollandea (2012-17), konačno se pregrupira i uzvrati.

Socijalistički pragmatičari, osam godina bez vođe, imaju novog potencijalnog šampiona. Novo? Ne baš. François Hollande planira najnevjerovatniji povratak od Lazarusa.

Za vrijeme svog predsjedništva pao je na odobravanje pojedinaca. Istraživanja javnog mnjenja ga sada čine jednim od najpopularnijih političara u Francuskoj.

Osvojio je mjesto u Corrèzeu, svom starom feudu na jugozapadu 7. jula. Sprema se da objavi knjigu, Izazov vladanja (izazov vlade) koji objašnjava kako je ljevica samo osvojila vlast u Francuskoj – 1924., 1936., 1981., 1997. i 2012. – ako su je vodili razumni reformisti kao što su Léon Blum i François Mitterrand i, hm, François Hollande.

Oglas

Sadašnji lider Socijalističke partije, Olivier Faure, jednom je nazvao Olanda “izdajnikom” jer je vodio kampanju na lijevoj strani, a zatim upravljao u centru. Kako bi se vratio u de facto socijalističko vodstvo, Hollande, koji je prošlog mjeseca imao 70 godina, voljan je igrati dugu igru.

Odbio je da podrži svog prijatelja Bernarda Cazeneuvea za premijera ovog mjeseca i podržao je Lucie Castets, nesretan i beznadežan izbor podijeljenog lijevog saveza. Drugim riječima, Hollande planira još jednom krenuti u kampanju lijevo, a zatim vladati u centru. Može li uspjeti? Nikad ne otpisujte Françoisa Hollandea.

Postoji još jedan potencijalni ljevičarski kandidat za 2027., eurozastupnik Raphael Glucksmann koji je bio treći na junskim evropskim izborima. On će morati da se takmiči s Hollandeom za umjereno ljevičarske, proevropske glasove (nešto manje od 14 posto od ukupnog broja ako je rezultat evropskih izbora ikako vodilja).

Tri smjera francuske ljevice, melenhonizam, rufinizam, holandsko-gluksmanizam (dostupne su i druge linije) imaju nešto zajedničko. Oni su nekompatibilni jedno s drugim.

Mélenchon je antikapitalistički, antievropski, proruski i pro-Hamas. On je nacionalista iz Male Francuske, ali vjeruje da je performativni antirasizam njegov pasoš za vlast.

Ruffin je antikapitalistički i antievropski, ali vidi bezakonja Rusije i Hamasa. On propovijeda neku vrstu patriotsko-protekcionističkog, radničkog, socijalnog socijalizma.

Hollande i Glucksmann predstavljaju povratak menadžerskoj, reformističkoj, pro-EU socijaldemokratiji Lionela Jospina ili F. Hollandea.

Problem je u tome što prave linije rasjeka u francuskoj politici više nisu ljevica protiv desnice. Oni su populistički v pragmatični. Točnije, županija je trostruko podijeljena između radikalne ljevice, menadžersko-reformističkog centra i radikalne ili krajnje desnice.

Jedna od tih linija rasjeda prolazi kroz ono što se u širem smislu smatralo ljevicom. Hollande i Glucksmann imaju više zajedničkog s Macronom nego s Mélenchonom ili Ruffinom. Oni to nikada ne bi priznali.

Biće potrebna novija, harizmatičnija figura od Olanda, manje otrovna figura od Melenšona ili pragmatičnija figura od Rufina da ponovo spoji delove levice.

Predviđanje: sljedeći predsjednički izbori, kad god se to moglo desiti, vodit će se treći put zaredom bez kandidata ljevice u drugom krugu.