Hipersonične rakete koje puštaju jezu vojnih stratega

To je trebao biti projektil koji niko nije mogao zaustaviti. Hipersonični „bodež“ koji bi Vladimir Putin mogao da uvuče u grudi Ukrajine – i NATO-a, poput ubice koji rukuje oštricom tako brzo da je smrtonosni udarac samo mutna mrlja. Mrtav pre nego što shvatiš.

Ali onda je ove sedmice Ukrajina tvrdila da je uništila pola tuceta projektila KH-47M2 Kinzhal “Kinžal” koristeći protivraketne sisteme za koje se široko pretpostavlja da su baterije Patriot koje je toj zemlji posudila Amerika. Iznenada je oštrica ubice bila parirana, skrenuta i uništena.

Rusija, naravno, osporava tu tvrdnju. Međutim, ranije ovog mjeseca, 6. maja, Ukrajina je saopštila da je uspjela oboriti jednu raketu Kinzhal, što je prvi put koji je u međuvremenu potvrđen. Dakle, ako je tobolac pun Kinžala sada zaista uništen, da li je mističnost nezaustavljivog projektila koji će promijeniti lice ratovanja s njim oborena? Možda.

Presretanje Kinzhala predstavlja rješenje zagonetke s kojom se, u suštini, vojne komande bore već pola stoljeća, otkako su nuklearne bojeve glave postavljene na interkontinentalne balističke rakete srednjeg dometa koje su se lukovale visoko u nebo, kako bi gornjim tokovima naše atmosfere ili čak izvan nje, sve dok ne padnu na svoje mete.

Dok su to činili, i oni su dostigli hipersonične brzine, sve iznad 5 maha, ili 3800 mph. Odjednom je Varšavski pakt bio u stanju da ozrači London za četiri minuta. „Vrijeme za odgovor je značajno smanjeno“, kaže Justin Bronk, specijalista za zračno ratovanje na Royal United Service Institute.

Ono što je drugačije kod Kinzhal, i drugih u današnjoj novoj vrsti hipersoničnih projektila, jeste da one nisu samo zasljepljujuće brze, već su – za razliku od tradicionalnih balističkih projektila – i manevarske. „To ih čini posebno izazovnim za odbranu“, kaže Bronk.

Sirova brzina je samo jedan element problema. Budući da projektil može stići iz bilo kojeg broja različitih uglova, život je nemjerljivo teži čak i za sofisticirane odbrambene sisteme, koji često imaju tendenciju da se “okrenu” u pravcu očekivanog napada. Nedavne nadogradnje sistema Patriot, posebno dizajnirane da im omoguće mogućnost od 360 stepeni, mogu biti iza nedavnog uspjeha Ukrajine u obaranju Kinzhal.

Priča se nastavlja

Ipak, kombinacija brzine i manevrisanja čini čak i predviđanje cilja hipersonične rakete teškim, a kamoli njeno izbacivanje s neba.

Prema James Actonu, kodirektoru Programa nuklearne politike u Carnegie Endowment for International Peace, postoje tri varijante hipersoničnih projektila. Prvi – vođeni balistički projektili – su najosnovniji, koji u suštini dodaju peraja tradicionalnim projektilima omogućavajući element pravca dok se strmoglave spuštaju na zemlju.

Zatim postoje takozvana vozila “pojačanog klizanja” koja se uzdižu visoko u nebo, da bi se srušila ubrzo nakon lansiranja, koristeći hipersoničnu brzinu stečenu pri spuštanju za klizanje, često na velikim udaljenostima, na relativno maloj visini prema svojoj meti.

Zatim, tu su krstareće rakete opremljene revolucionarnim “scramjet” motorom, sposobne da pokreću svoju bojevu glavu daleko brže od tradicionalnih raketa na čvrsto gorivo. Prednost ove treće kategorije je u tome što je potencijalno sposobna zadržati ekstremno brze hipersonične rakete na relativno maloj visini za cijelo putovanje, što smanjuje udaljenost na kojoj ih radar može uhvatiti – a time i vrijeme preostalo za reakciju.

“Nećete moći da ih otkrijete [with radar] na velike udaljenosti zbog zakrivljenosti zemlje”, kaže Bronk. “Kada biste imali krstareću raketu koja putuje brzinom od 5 maha i 150 stopa na vrhu horizonta prema pomorskom brodu – gledali biste samo 7-8 sekundi na tom brodu od otkrivanja do udara. Vaš ceo sistem mora da reaguje tako brzo.”

To, međutim, nije ono što Rusija postavlja protiv Ukrajine. Umjesto toga, Kinzhal se podiže na ogromnu visinu zahvaljujući ogromnoj snazi ​​aviona presretača Mig-31, koji može letjeti na veliku visinu, oko 67.000 stopa, pri brzini do 2,8 puta većoj od zvuka.

Prema Daveu Majumdaru, analitičaru Pentagona do 2021., “MiG-31 može brzo podići novo oružje u položaj za lansiranje i dati značajnu energiju lansiranja.” Rezultat je, kaže Bronk, da projektil postiže „mnogo veći domet ili brzinu. Možete birati koji.”

Kako bi pojačala poteškoće za ukrajinsku protivvazdušnu odbranu, Rusija kombinuje dolazak hipersoničnih Kinžala sa drugim, konvencionalnim projektilima, ili zaista sa dronovima iranske proizvodnje. To je kombinacija namjerno osmišljena da nadvlada Patriot sisteme, da “zasiti odgovor” na jeziku zračnog rata.

Sami Kinžali imaju svoje složenosti, opremljeni sa šest “mamca” koji pucaju dalje od bojeve glave, u namjernom pokušaju da pomiješaju ono što je poznato kao Integrisani sistemi vazdušne i raketne odbrane (IAMD) koji leže u srcu NATO-a štit. Takvi sistemi se sastoje od nekoliko slojeva protivraketne odbrane, od skupih i sofisticiranih, poput Patriota, do jeftinih i veselih, poput „manpadova“ koji se ispaljuju iz ramena.

„Nijedan sistem ne može pružiti zaštitu od 100 komada“, kaže Bronk. “Ali Amerika je oduvijek favorizirala zaštitu jedne ili dvije mete zaista dobro slojevitom odbranom. Nažalost, jednostavno je preskupo zaštititi sve na taj način.”

Rusija, koja je potrošila ogromne sume na poboljšanje sopstvenih sistema protivvazdušne odbrane, odlično razume IAMD, što bi moglo da objasni, sugerišu analitičari, zašto je izgledalo uzbuđeno zbog prodornih sposobnosti Kinžala.

Problem je u tome što je Patriot također ažuriran, s najnovijim modelom PAC-3, kaže Bronk, “posebno usmjerenim na poboljšanje performansi protiv vrlo teških balističkih projektila s mamacima.” U hipersoničnoj trci u naoružavanju, „postoji ova konstanta napred-nazad” sa napadom i odbranom koji zauzvrat traže prednosti.

Patriot nadogradnja, međutim, ne čini Kinzhal neuspešnim flušem. To je i dalje prvi put da je takvo oružje ubačeno i ispaljeno u borbi. Ipak, istina je i da je prije pet godina, kada se pojavio snimak Kinzhal testa, tadašnji američki ministar odbrane James Mattis insistirao da “to ništa ne mijenja”.

To je možda istina. Ali hipersonika tek počinje. A Kinžal nije jedina hipersonična raketa za koju Rusija tvrdi da ima u svojoj oružarnici. Također se tvrdi da je Cirkon, projektil koji koristi vrhunsku propulziju scramjet, a koju druge nacije pokušavaju ovladati, sada operativan. U međuvremenu, Kina ima DF-17, raketu koja je sposobna da putuje 10 puta većom brzinom od zvuka.

I za razliku od Kinzhal-a, upravo ova vrsta hipersoničara danas naježi kičme vojnih stratega. Posebno su moćna protubrodska oružja, koja prijete nosačima aviona koji su omogućili Amerikancima da projiciraju svoju moć širom svijeta na način bez premca u posljednjih nekoliko desetljeća.

„Takvi hipersonici su svakako glavna briga za američku mornaricu“, kaže Bronk. Postoje dvije vjerovatne posljedice. Prvo, potencijalne mete će morati da sede dalje od bojnog polja, kako bi maksimalno povećale vreme odgovora. Kako ova decenija – i hipersonična tehnologija – napreduju, međutim, može postati nemoguće uništiti sam projektil. Umjesto toga, odbrambeni sistemi će ciljati komunikacije i sisteme ciljanja – „mreže za ubijanje“ kako su poznate – navodeći bojevu glavu do cilja.

Neki takvi sistemi, međutim, vjerovatno neće biti bazirani na zemlji, već u orbiti. U “naprijed-nazad” odbrane i napada, postojat će načini zaštite od najsofisticiranijih hipersoničnih projektila.

Problem je u tome što će to vjerovatno proširiti bojno polje u svemir.

Proširite svoje vidike nagrađivanim britanskim novinarstvom. Isprobajte The Telegraph besplatno 1 mjesec, a zatim uživajte u jednoj godini za samo 9 USD uz našu ekskluzivnu ponudu za SAD.